Goran Grgić na katedri krivnje

Trupa OvoOno, Teatar Exit, Goethe-Institut: Kai Hensel, Klammov rat, red. Dražen Krešić

• 

  Svjedoci samo sve problematičnijih situacija u većini hrvatskih škola, nešto se očito događa u cijelome svijetu s mladim ljudima u formativnim godinama, znanje više nije bitno, na prvome su mjestu neke druge kategorije, sve treba biti brzo, dostupno svima, zabavno i jednostavno, što se čini primamljivim, a i zahtjevi i obveze koje se stavljaju pred učenike sve su niži. Istraživanja govore o tome da je današnja generacija prva koja je gluplja od prethodne, ali to, čini se, nikome nije bitno. Najveći je stres svih obitelji povezan uz školu, ocjene, obveze koje učenicima nameću profesori, najveće su frustracije gotovo svakoga učenika povezane uz školovanje.

  Da se nešto događa u školstvu procijenili su i u kazalištima, tako da se u kratko vrijeme na repertoaru našlo nekoliko vrlo zanimljivih predstava koje problematiziraju školski život, koji očito nije više „od kolijevke pa do groba najljepše doba“: Škola Glorije Lujanović i redatelja Krešimira Dolenčića u Teatru Gavran, Ovo bi mogao biti moj razred Jana Sameka i redateljice Anice Tomić u riječkome HNK-u…

  Monodrama Gorana Grgića Klammov rat tematizira probleme iz drugoga rakursa, profesorskoga, što je vrlo zanimljiva perspektiva jer se profesora stavlja na klupu krivca i osuđuje ga se a priori, bez mogućnosti obrane; naime, s druge je strane, učeničke, dramaturški vrlo vješto riješeno, ledeni zid šutnje. Predstava otvara vrlo bitan problem osude profesora kojoj su ponekad skloni i učenici i roditelji i društvo u cjelini, kao i dio kolega profesora, jer nema prevelike empatije među branšom, za razliku od nekih drugih struka. Za sve je gotovo uvijek kriv profesor. I za nedisciplinu, i za to što učenike nije dovoljno naučio, i zato što se učenici tuku, zato što nisu koncentrirani, i zato što padaju ispite, zato što ne polažu maturu, što se ne uspijevaju upisati na fakultete, što se svađaju s roditeljima, što su nesretni…

  

  Profesori u školskom sustavu nisu dovoljno zaštićeni. Nemaju svoje psihologe, često školske uprave nisu na njihovoj strani, poneki zbog nagomilanoga stresa završavaju u bolnicama, daju otkaze, traže druga radna mjesta, često nemaju pravo glasa u kriznim situacijama, potpuno su izloženi i ogoljeni, sami. Od ovoga uzvišenoga zanimanja nije ostalo puno, zaboravlja se da bez kvalitetnoga školovanja i kvalitetnih profesora nema nijedne struke (n)i napretka, a(li) možda to danas i nije bitno. Rijetki kvalitetni profesori žele raditi u razredu, intelektualci zaposleni u školama u današnjim uvjetima srozavaju se na najniže grane ismijavanja, osude, marginalizacije, podcjenjivanja, kao što je i ovo iznimno i toliko potrebno zanimanje postalo predmetom podsmijeha i općeprihvaćene ideje da su u školama zaposleni samo oni koji nisu uspjeli u životu i koje nitko drugi nije želio zaposliti.

  Tako i autor jednoga od najizvođenijih njemačkih dramskih tekstova 21. stoljeća Klammov rat, njemački književnik Kai Hensel, koji je tekst napisao 2000. godine i koji je prisustvovao svečanoj hrvatskoj premijeri, u jednome intervjuu progovara: „Inspiracija mi je bila jedna od mojih posljednjih profesorica u školi, zvala se Klammt. Osim toga, riječ ‘klamm’ na njemačkom znači vlažan, ljepljiv, bez novca... neugodno na razne načine“.

  

  Hensel je sudjelovao i na javnoj tribini u Studiju Exit, uz Tihanu Gamulin Ulaga, magistru filologije i psihoterapeutkinju i Dražena Krešića, redatelja predstave, a razgovor je moderirala Pavlica Bajsić, prevoditeljica teksta. Sudionici su govorili o „…pitanju odgovornosti unutar obrazovnog sustava, mentalnom zdravlju učenika i profesora te drugim pitanjima koja tekst tematizira“, kao i o „…različitim pristupima te recepciji teksta tijekom 25 godina njegova postojanja, s obzirom na raznolikost umjetničkih pristupa u različitim zemljama i društvene promjene kroz vrijeme“. Matko Raguž, ravnatelj Teatra EXIT, pokrenut će niz ovih vrlo potrebnih tribina i o ostalim aktualnim problemima koji se otvaraju (u) Exitovim predstavama.

  Klammov rat, prva monodrama haenkaovskoga dramskoga prvaka, glumca Gorana Grgića, koja se izvodi uz autorsku glazbu Marka Marića i novoosnovani bend na sceni tematizira problematičnu situaciju u srednjoj školi, kompleksan odnos između profesora i učenika koji se sveo na jednosmjernu komunikaciju jer učenici optužuju svoga profesora da je kriv za samoubojstvo učenika kojemu je dao nedovoljnu ocjenu iz njemačkoga jezika. U predstavi su gledatelji u poziciji učenika, profesor Grgić ih nešto pita, oni ne znaju trebaju li odgovoriti, smijulje se, pogledavaju, meškolje, kao u razredu, a onda shvate da to nije neka kazališna interaktivna igra i da se progovara o iznimno delikatnome problemu koji profesor neuspješno pokušava riješiti svim svojim osobnim i profesionalnim alatima. Isprepletanje glumačkoga i profesorskoga posla ovom predstavom dobiva dodatnu razinu, sličnosti postaju evidentne, i bez obzira na to što rijetko koji glumac ima iskustvo rada u razredu, iskustvo kazališne pozornice postaje presudno za iznimnu predstavu. Učenje teksta, posvećenost, intelektualni naboj, širina znanja, kostimiranje, pozicija s druge strane, uvjerljivost, komunikacija, scena, sve je to vrlo slično u oba zanimanja. I ne zna se koje je od njih teže i ljepše. Ako publika ne reagira, nema predstave. Samo što šutnja u kazalištu može značiti i zatravljenost koja često rezultira gromoglasnim pljeskom, a u razredu se rijetko čuje pljesak profesoru, kolikogod izvrstan bio.

  Goran Grgić zaslužio je gromoglasan premijerni pljesak i kao glumac i kao profesor u teškoj i emotivno vrlo nabijenoj predstavi, u kojoj sinusoidno pleše na oštrici mača, od pomirljivosti do krajnje strogosti, od ozbiljnosti do grotesknosti. Najbolji je u pomaknutim stanjima rastrojenosti kad, iscrpljujući sve metode komunikacije, mogućnosti uvjeravanja u nemogućoj misiji približavanja i udaljavanja, ulazi u pijanstvo, transformira se tjelesno, psihološki i glasovno, razbija glavu, baca knjige, piše sumanuto, presvlači se, gubi osjećaj za stvarnost, katedra mu postaje krevet, školske ploče dobivaju nove, pomaknute dimenzije, iskrivljuje se percepcija, rješenja problema pokušavaju se naći iracionalnim metodama, sve do konačnoga kraja i suicidalnoga pucnja.

  Do kraja predstave, u kojoj se grč opušta živom glazbom na sceni, vrsnim glazbenicima, Klammovim raštimanim orkestrom: Igor Pavlica (truba), Dino Brazzoduro (gitara), Ivan Džajić (kontrabas) i Una Patafta (harmonika) koji omogućuju predah u zgusnutom tekstu (pogotovo je pamtljiva solo harmonika), ne saznaje se tko je zapravo pravi krivac, ima li ga uopće, što je nagnalo učenika na taj katastrofalan čin, jer o njemu ne saznajemo puno, iako njegov čin postoji kao pokretač stanja kojemu a posteriori svjedočimo. Problem intelektualca-profesora u društvu univerzalan je i vrlo aktualan, što se potencira i ovom predstavom. Ostaje pitanje je li trebalo tekst dodatno osvježiti, jer danas je situacija u školstvu još posebnija i teža, matura je drukčije organizirana, kao i upis na fakultete…, jer neki su parametri promijenjeni u odnosu na original, kao što su imena učenika koje profesor proziva, a dodano je i nekoliko hrvatskih književnika.

  „Ova monodrama gorkog okusa, psihološki je portret jednog srednjoškolskog profesora književnosti pred krahom vlastitog integriteta. S namjerom predavanja o Goetheovom „Faustu“, dolazi pred razred koji odbija surađivati. Razred je profesoru objavio rat.“ Iako je dramaturški izvrsno riješena ideja da profesor predavanjima o Goetheovu Faustu pokuša s učenicima riješiti problem, danas taj dio nije svima dovoljno transparentan jer nitko više, nažalost, ne čita temeljna književna djela, pa tako ni Faust već dugo nije u srednjoškolskome kurikulu. Klammov rat je 2000. praizveden u Dresdenu, iako ga je autor napisao za svoje kazalište u Lübecku, ali to je bilo prvo kazalište koje je tekst odbilo, a poslije su ga odbijala i druga kazališta. Međutim, do danas je doživio preko sto međunarodnih produkcija. Ovo je prva hrvatska premijera, najavljena izvrsnim plakatom Dimitrija Popovića.

  

  Predstavu svakako trebaju pogledati učenici, roditelji, profesori, a kako su svi barem u jednome dijelu života bili učenici, znači da je trebaju pogledati svi. Možda će se tako malo, barem malo promijeniti percepcija škole i pozicija srednjoškolskih profesora. Barem će se početi razmišljati o tome da nisu profesori uvijek krivi za sve, možda i otvoriti dijalog.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 10. lipnja 2026.

  Igra: Goran Grgić

  Autorski tim:

  Redatelj: Dražen Krešić
  Prevoditeljica teksta: Pavlica Bajsić
  Autor glazbe: Marko Marić
  Scenograf, oblikovatelj svjetla i autor videoprojekcije: Ivan Lušičić Liik
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Klammov raštimani orkestar: Igor Pavlica (truba), Dino Brazzoduro (gitara), Ivan Džajić (kontrabas) i Una Patafta (harmonika)
  Snimanje i obrada glazbe: Dino Brazzoduro
  Autor plakata: Dimitrije Popović
  Producentica: Katarina Krešić
  Asistentica scenografije: Tena Palijan
  Asistentica produkcije: Mia Marija Lež
  Suradnica za odnose s javnosti: Ivana Sansević
  Dizajn plakata i programske knjižice: Picco Cherry d.o.o.
  Fotograf: Martin Šatović

Piše: