Salonska komedija raspadnutih iluzija

HNK Split: Miroslav Krleža, Leda, red. Dario Harjaček

• 

  Izvedbe dramskih klasika automatizmom se nameću neizostavnim repertoarnim dijelom u svim nacionalnim kazališnim kućama, stoga ni dugoiščekivano uprizorenje Lede Miroslava Krleže, najelokventnijega hrvatskog dramatičara, pred splitskom publikom nije proteklo nezapaženo. Entuzijastični glumački ansambl pod redateljskom palicom Darija Harjačeka oživio je upravo onoga Krležu koji je cijeli svoj glembajevski ciklus ispisao na iskustvima dramskog naturalizma i romana saga kakvi su nastajali u prva tri desetljeća 20. stoljeća.

  Enciklopedijski i beskompromisno-provokativni duh Miroslava Krleže došao je do izražaja i u ovoj izvedbi koja ponajmanje počiva na suvremenoj reinterpretaciji Lede kao završnog akorda Krležine dramske trilogije. Naime, umnogome ona jasnije inklinira bivati teatarskim omažem velikanu hrvatske dramske riječi. Režija salonske drame o građanskoj dosadi i frivolnim ljubavnim avanturama zagrebačkih dandyja, ali i o sve očitijoj prostituciji malograđanske kulture, ostavlja bez daha atraktivno osmišljenom scenografijom zagrebačkoga građanskog interijera 20-ih godina prošloga stoljeća, živopisnom kostimografijom i vremeplovnom glazbenom matricom koja priziva onodobne kavanske zvuke fokstrota, čarlstona i džeza. Harjačekova zamisao da Krležin komad, podnaslovljen kao komedija jedne karnevalske noći u četiri čina, sustavno estetizira do detalja nije samo posljedica sukcesivno-pomna iščitavanja dramske strukture Lede, nego je i zrcalo redateljeva habitusa izrasla na društveno-humanističkom obrazovanju (Harjaček je, naime, studirao i komparativnu književnost i povijest umjetnosti). Cijeli njegov tim, što je vidljivo nakon prvih prizora, maestralno je i u sinergiji kreirao raskošni vizualno-auditivni segment predstave, iznimno podržavajući u razvoju dramske napetosti na sceni, ali i umjetnički samodostatan u iznimnoj ljepoti crno-bijelih filmskih kulisa; stilskoga namještaja, lustera, starih gramofona, secesijski oslikanih tapeta, slikarskih radova i odjevnih predmeta.

  

  Konverzacijski nerv Krležine Lede Harjaček dosljedno razvija od samoga početka predstave, koji je uz završetak dramskoga uprizorenja i najviše u interakciji s publikom. Dramske didaskalije (i uloge dviju dama), kao neizostavan segment stvaranja iluzije, govorom i tijelom oživjele su Nika Petrović (pojavljuje se i kao Fanny) i Lara Jerončić. One ujedno drže sva pretapanja dramskih prizora u svojim rukama, pronoseći scenom simbolički okvir ogromnih dimenzija, kojim kadriraju glavne aktere u njihovim govornim seansama. Iako je i sam Krleža Ledom htio rasuti svu glembajevštinu po podu, ogoliti je i samljeti u grotesknosti i karikaturi, ozbiljnosti i govornome patosu, koji su mu imanentni, ipak nije uspio umaći. No upravo je to izvorno dostojanstvo dramskih replika suvereno iznijelo dvoje izvrsnih glumaca: Andrea Mladinić u ulozi Melite, plemenite Szlougan-Szlouganovechke, žene veleindustrijalca Klanfara, i Marjan Nejašmić Banić u ulozi viteza Olivera Urbana, bivšega savjetnika u kraljevskome poslanstvu.

  Prvi čin se otvara, nakon crno-bijela filmskog zapisa o kraljevskom gradu Zagrebu, bolesnu od provincijska mentaliteta, gotovo holivudskim prizorom prvih blockbustera u boji, kojim dominiraju senzualna Melita i njezin egzotično odjeveni intimus Oliver. Aurelov bakrorez Lede s božanskim Labudom nad divanom provodni je motiv koji međutim nikad neće iznjedriti dramski karakter Lede na sceni – on će trajno ostati za publiku nekakvim fantomom, a sanjarijom i bijegom od stvarnosti za Melitu i Aurela. Na razini dramske simbolike, dakako, i ključem za iščitavanjem njihove biološke motivacije.

  

  Andrea Mladinić oživotvorila je u punini kontradiktoran karakter snovima zatravljene Melite, sazdan od romantičarske ranjivosti, ali i potrebe za dominacijom i inicijativom. Pred mužem Klanfarom, despotski nastrojenim tipom za kojeg se udala samo iz materijalnih razloga, jasno protestira glasom osviještene žene koja ne trpi nasilje. Donat Zeko u kratku pojavljivanju na sceni ekspresivno oživljuje satrapa, nemoćna „zagrijati ljubavnu vodu“ pred ženom koja se iznutra raspada. S pojavljivanjem smušenjaka Aurela, nezgrapno odjevena akademskog slikara, prvi čin ostaje zaokružen u potenciji ozbiljnoga dramskog sukoba. Drugi čin pak približava dom (scenografski prispodobljen u stiliziranome štihu novogradnje 20-ih) koji probitačni boem Aurel dijeli s neurasteničnom ženom Klarom, neostvarenom pjevačicom, svjesnom što „svijet naklapa“ o njezinu povodljivu suprugu koji sjedi na tri stolca. S njime padaju i sve maske: razotkrivaju se svi ljubavni trokuti, pa i četverokuti, a jedna Aurelova zidna slika s motivima gnjilih naranči postaje simbolom trulih brakova, sveopće građanske klime izgubljenih ideala i dekadentnih bjegova od stvarnosti.

  Mijo Jurišić okretno je utjelovio plašljivi i nestalni Aurelov karakter, izazivajući salve smijeha u zornu crtanju njegove prilike koja prolazi put od simpatična lakrdijašenja do karikaturalna cinizma. Trećim činom Harjaček ostaje u 20-im godinama, ali se u burlesknoj maniri odlučuje približiti i današnjemu vremenu protežiranih umjetnika bez pokrića, pa i materijalizmom zaslijepljenih biskupa (Aurel maskiran u biskupa proučava teren za izgradnju svoje vile). Dijalozi u ovom dijelu pršte od ega i narcisoidnih destrukcija, slika Lede s božanskim Labudom u kubističkom stilu izazovni je kontrapunkt Melitinu bakrorezu i naoko veliki kamen smutnje za pomalo smiješni bračni par.

  

  Marija Šegvić svoju je izvedbu Klarina nezrelo-pasivna karaktera („Ja nemam karaktera da nešto počnem, pa ni liječiti se...“) prilagodila vodviljskom ozračju zabavne komedije s kupletima jadikovanja bez poante. Oliverov monolog upotpunjuje sliku o šarmeru bez imutka i krova, no Urbanov se složeni karakter u tom sveopćem sivilu beznačajnih egzistencija koje samo što nisu dotaknule samo dno isprazna životarenja, ipak izdvaja jer zrcali oportuna realista, čovjeka „nazbilj“, umjetnika preživljavanja i čuvarkuću dvaju naherenih brakova čije su glave novopečeni skorojevići.

  Marjan Nejašmić Banić majstorski je uzdignuo Oliverovu egzistenciju do kategorije superiorna protagonista, onoga koji sve prevladava strpljenjem i slatkorječivošću kad ustreba. Apsolutni kralj scene, strastven probisvijet i nježan bonvivan, koji jednim dijelom drži sve konce u rukama i kad mu sudbina okreće leđa, lako postaje i (s)miriteljem, ali i glasnogovornikom piščevih refleksija o krizi građanskoga morala nakon završetka Prvoga svjetskog rata, a ponajviše o kulturi inficiranoj sveopćim trendom zarade. Četvrti je čin efektno razrješenje u znaku potkove koja donosi sreću najhrabrijima, ali možda i onima koji prihvaćaju spasonosno trpljenje. Kratka, ali upečatljiva pojava Nenada Sardelića u ulozi pijanoga gospodina s violinom, koji ulazi u komunikaciju s noćnim damama, svojevrsni je začin maglenoj karnevalskoj noći u kojoj će se sve uskovitlane strasti i iluzije ispuhati poput balona. U njoj sva ozbiljnost nestaje, ali se rađa i klica nade da je promjena možda ipak moguća ako se odustane od toksičnih navada, a prigrle nove lađe i nove obale. No, najmanje je svjetla u Melitinu životu, pa je njezino suočavanje s povratkom u Klanfarovo kućanstvo („Opet sve iznova: čačkalice, palačinke, satrapske scene, gluposti...“), bez obzira na to što uživa Oliverovu dugogodišnju podršku, obavijeno nekim neizvjesnim mrakom.

  

  „Svi smo mi igrači u bazenu civilizacije!“ nektar je Krležine Lede, zakon preživljavanja koji od karaktera stvara pečenu glinu ili lutke. I Harjačekova Leda promiče opušteni Urbanov flanerizam koji slavi znatiželju, dokolicu i pronicljivo promatranje života („Meni je noćas ljubavi dosta!“), dok ostala dramska lica, u njihovoj žalosnoj ljubavnoj glembajevskoj igri na kraju četvrtoga čina pometu ulični čistači. Oliver sasvim sigurno nije moralni pobjednik ove komedije prenemaganja, ali je vitez prilagodbe za svakojake životne scenarije, iskusni i pribrani brodolomnik, nepatvoreni čovjek novoga doba.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 25. svibnja 2026.

  Režija i dramaturgija: Dario Harjaček
  Scenografija: Vesna Režić
  Kostimografija: Ana Mikulić
  Skladatelj: Damir Šimunović
  Dizajner svjetla: Srđan Barbarić
  Oblikovatelj zvuka: Silvio Mojaš
  Suradnica za ples: Mirna Sporiš Miani
  Jezična savjetnica: Anita Runjić Stoilova
  Asistentica scenografije: Nikolina Kuzmić

  Igraju: Marjan Nejašmić Banić, Mijo Jurišić, Andrea Mladinić, Marija Šegvić, Donat Zeko, Nenad Sardelić, Nika Petrović, Lara Jerončić

Piše: