Scenska energija koja prerasta u iscrpljujuću teatralnost

Hrvatsko narodno kazalište Zadar: Bill Manhoff, Feliks i Doris, red. Robert Bošković

  • U zadarskom Hrvatskom narodnom kazalištu premijerno je 4. svibnja izvedena predstava Feliks i Doris prema tekstu Billa Manhoffa, a u režiji Roberta Boškovića i dramatizaciji Filipa Jurjevića. Ostatak kreativnoga tima čine kostimograf Patricio Alejandro Aguero Marino, autorica glazbe Irena Popović Dragović, a scenografsko rješenje ponudila je Nikolina Kuzmić. Za scenski pokret zaslužna je Patricija Gospić. Djelo je ekranizirano 1970. godine pod nazivom The Owl and the Pussycat (Sova i mačka) s Barbrom Streisand i Georgeom Segalom u glavnim ulogama.

    Ova duodrama govori o dvoje potpuno različitih ljudi čiji se svjetovi neočekivano isprepliću, otkrivajući koliko usamljenost, potreba za bliskošću i potraga za razumijevanjem povezuju čak i one prividno nespojive karaktere. Doris je dominantna i naizgled samouvjerena, pomalo muškobanjasta prostitutka, a kao kontrapunkt njoj stoji Feliks – ambiciozni i povučeni pisac-intelektualac koji se utapa u Dorisinoj nadmoći. Njihov odnos od početnoga sukoba i nerazumijevanja prerasta u postupno zbližavanje i prihvaćanje. No, nažalost, predstava je otišla u potpuno krivom smjeru.

    Priča počinje nakon što je Doris izbačena iz stana jer je dovodila sumnjive goste, a prijavio ju je upravo njezin susjed Feliks. Ona dolazi u njegov stan s ciljem da se obračuna s njim i tu otprilike prestaje sva radnja, a počinje sat i 40 minuta agonije u kojoj se ne događa gotovo ništa vrijedno gledateljeva angažmana. Glumački dvojac Žana Bumber i Dominik Karakašić nosivi je dio predstave, no čini se da se glumci ne uspijevaju sjediniti jedno s drugim te većinu vremena ostavljaju dojam neuigranosti i međusobne nepovezanosti. Svojim likovima pristupaju plošno, bez ikakvoga razumijevanja unutarnjeg stanja. Na sceni dominira dojam izoliranih izvedbenih pokušaja koji se rijetko stapaju u funkcionalnu cjelinu i time u potpunosti izostaje uvjerljivost koja bi gledatelja emocionalno angažirala.

    Posebno problematičnim pokazuje se i dramaturški suvišan lik susjeda u izvedbi Mimija Zadarskog, čija je funkcija svedena na povremeno upozoravanje na buku. Iako potencijalno zanimljiv kao komični ili ritmički konstrukt, lik nikada ne prerasta svoju početnu funkciju. Njegova prisutnost ne pridonosi ni razvoju radnje niti produbljivanju odnosa između glavnih likova, nego ostaje primjer redateljske ideje koja nije do kraja artikulirana.

    U usporedbi s filmskim predloškom, u kojem su likovi jasno psihološki profilirani i čiji su karakteri uravnoteženi, kazališna izvedba ne uspijeva postići sličnu razinu. Doris je u filmu koketna mlada prostitutka s dozom elegancije i profinjenosti, dok je kazališna Doris prenaglašeno muškobanjasta i priglupa. Žana Bumber je dodatno upropaštava čestim, nedovoljno opravdanim urlikanjem i tipičnom glumom na van. Ništa uspješniji nije ni njezin partner koji, kao i ona, od svojega lika uspijeva napraviti karikaturu više nalik crtanome negoli ljudskome liku. Na samome kraju glumci igraju svoje likove smirenije i suzdržanije, pa bi se moglo reći da su u tom dijelu bolji, iako njihov odnos nije do kraja razrađen, što ostavlja dojam režijski nagle i nedorečene ideje. Neke scene, poput one u kojoj likovi pokušavaju počiniti samoubojstvo, djeluju suvišno i neuvjerljivo. Prijelazi između scena popraćeni su glazbom čija je jedina funkcija zabaviti već ionako iscrpljenu publiku dok čeka da glumci promijene kostim (i periku!).

    Natruhe optimizma može se pronaći u odabiru scenografije i kostimografije. Minuciozna scenografija (dnevni boravak, kuhinja i spavaća soba s mnoštvom popratnih detalja) odvlači pažnju publike od glumačke artificijelnosti, a šarenilo kostima i raznobojnih perika koje nosi Doris, iako ostavlja dojam kiča i modne parade, barem je u funkciji njezina impulzivna karaktera. Gledatelj bi pri ulasku u dvoranu na trenutak pomislio da je došao pogledati pomno osmišljenu predstavu, no sva estetika pada u vodu već prvim pojavljivanjem glumaca na sceni.

    Najave su, kao i uvijek, obećavale, pa tako na stranici HNK Zadar piše kako je ovo „…suvremena komedija koja donosi toplu, duhovitu i romantičnu priču…“. U praksi niti je topla, a kamoli romantična ili, ne daj Bože, duhovita. Dobro, o duhovitosti bi se moglo govoriti, uzme li se u obzir pokoja kvazijezična pošalica poput one da je Doris išla kod psihojojatra, ali i to je više nategnuto nego uistinu smiješno.

    Predstava u kojoj nema istinske komunikacije, u kojoj glumci igraju od replike do replike tako završava kao formalno zaokružena, ali sadržajno i emocionalno fragmentirana struktura koja ne uspijeva pronaći stabilnu ravnotežu između režijskog koncepta i glumačke realizacije. Nabacane scene bez uzročno-posljedičnih veza, kaotičan odnos likova popraćen još većom kaotičnošću glume rezultiraju ispodprosječnom predstavom, a publika izlazi iz dvorane potpuno ravnodušna. Šteta, možda bi ovo djelo pronašlo svoj odjek i ostvarilo puni potencijal da se redatelj više posvetio radu s glumcima, a manju pažnju posvetio dekorativnim elementima.

    ©Petra Zoričić, KAZALIŠTE.hr, 13. svibnja 2025.

    Autorski tim:

    Autor: Bill Manhoff
    Autori dramatizacije: Filip Jurjević, Robert Bošković
    Režija: Robert Bošković
    Prijevod: Olja Đorđević
    Scenografija: Nikolina Kuzmić
    Kostimografija: Patricio Alejandro Agüero Marino
    Autor glazbe: Irena Popović Dragović

    Uloge: Žana Bumber, Dominik Karakašić
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji