Mladi autori i pomaknute granice drame

Novi glasovi / Pet drama mladih hrvatskih autor/ica: Vid Adam Hribar, Hiromi; Beatrica Kurbel, Mrtva priroda; Nikolina Rafaj, Kamo se ide kad se odlazi; Espi Tomičić, Tuđe topline; Ivana Vuković, Možeš biti sve što želiš, Hrvatski centar ITI

• 

  U ovom izdanju Hrvatski centar ITI predstavlja izbor suvremenih hrvatskih dramskih glasova koji svojim poetikama i tematskim preokupacijama svjedoče o vitalnosti i raznolikosti današnje kazališne scene. Tekstovi Vida Hribara, Beatrice Kurbel, Nikoline Rafaj, Espija Tomičića i Ivane Vuković otvaraju prostor između intimnog i društvenog, stvarnog i fantazmatskog, istražujući obiteljske odnose, identitet, sjećanje, ljubav i gubitak u vremenu ubrzanih promjena.

  Ovi autorski rukopisi ne pristaju na zadane forme, već ih razgrađuju i iznova oblikuju, stvarajući hibridne strukture u kojima se prožimaju drama, poezija i narativ. Upravo u toj otvorenosti i eksperimentu ogleda se snaga nove generacije autora koja hrabro propituje granice kazališta i njegove mogućnosti, nudeći čitatelju i gledatelju iskustvo koje je istodobno izazovno, emotivno i duboko suvremeno.

  VID ADAM HRIBAR: HIROMI

  Hiromi (drama u tri preludija) Vida Adama Hribara počinje u kolovozu u obitelji Djeda (80 godina), Joška (60 godina), Stefana (27 godina) i Hiromi (40 godina). Joško je udovac i Hiromi je nova Joškova suputnica. Stefanova pokojna mama je „sada nalik na dupina s drugom adresom“, a Stefan se teško navikava na novu ženu u kućanstvu koja kad kuha priprema samo sirovu hranu. U stanu se izvodi aikido koreografirana partitura uz napomenu kako se ime Hiromi ne može deklinirati. Joškova nova žena preporodila je Joška ali i Djeda s figurativnom nogom od 80 godina koji sada rješava sudoku, jede puno sirove ribe i uči strane jezike. U ovome kućanstvu zavladale su neke nove navike: „nema autopilota, nema čavrljanja, postoje samo trenuci koji su svi redom i svaki za sebe neprocjenjivi“. I dok Hiromi svira klavir, kuha i zarađuje, Joško čita knjige, puno pliva, uči disati. Stefan se opire novim okolnostima: puši u svojoj sobi i izvan kuće jede pekarske proizvode. U prvom preludiju je sve snovito, „kao da je posrijedi struja svijesti u kojoj si likovi dopuštaju sjećanje“. Redaju se prizori u kojima pratimo malu obitelj u različitim situacijama dok razgovara o najširim temama: od ostavštine Austro-Ugarske, Drugoga svjetskog rata do suvremenog rasizma, a sve zajedno pluta u nekom pseudorealitetu u kojem se izmjenjuju jezične doskočice s prizemnim čarkama stanara. U drugom preludiju smo opet u djetinjstvu, ovaj put Joškovom, u kojem nije bio blizak s ocem. U sedmom prizoru malo je svakodnevnija atmosfera, dok u trećem preludiju akvarij s ribicama postaje središnji subjekt oko kojega se okupljaju Djed, Joško i Stefan, tri generacije jedne obitelji. Svi sjede i gledaju u akvarij. Sada Stefan priča o svom djetinjstvu, o ljetovanju na Pagu. Bili su svi troje zajedno (mama, Joško i Stefan), šetali su. Onda je umornog, malenog i zaspalog sina Joško uzeo u naručje i šapnuo mu da ga voli.

  Iako na prvi pogled djeluje dosta kaotično, ovaj tekst ima svoju unutarnju logiku koja nas vodi od jednog do drugog lika, dok je Hiromi poput nekog katalizatora koji pomaže u razotkrivanju skrivenih emocija svakog od tri muškarca. Jazz pijanistica Hiromi je iz Japana i sa sobom donosi japansku kulturu, način ophođenja i organizaciju života, s relativno ograničenom jezičnom komunikacijom (jednostavni hrvatski s japanskim riječima). Muški članovi obitelji su vrlo brbljavi i tijekom svakog prizora izviru na površinu njihove međusobne emocije, pletući paukovu mrežu u kojoj se hvataju uspomene. Naoko nema nekog velikog sukoba, radnja je rascjepkana na male proplamsaje i ispade pojedinih likova, slušanja i nečujenja, no svaki preludij zapravo proširuje naše znanje o svojevrsnoj obiteljskoj povijesti do koje se dolazi prilično neočekivano. Okidači za sjećanje su ili akvarij, godišnje doba ili sanjkanje (s jasnom aluzijom na rosebud – ružin pupoljak na sanjkama iz slavnog filma O. Wellesa Građanin Kane). Aluzija ima mnogo, isto kao i igara riječima koje namjerno stvaraju svojevrsni šum u komunikacijskom kanalu. Uza sve to, tekst prema kraju postaje sve topliji, završavajući nježnom slikom oca i usnulog sina.

  Hiromi nije nikakva klasična drama, niti to želi biti. Razvedene scene, naoko nepovezani razgovori upućuju na arbitrarnost koja je sveprisutna u današnje doba kada se brišu granice između žanrova i kada se drama velikim koracima udaljava od uvriježene predodžbe o njoj samoj a dramska sadašnjost biva razlomljena. Pažljivom čitatelju nije nimalo zamorna – dapače, te nudi mogućnost različitih pristupa i u inscenaciji. Ako smo radoznali i otvorena uma, moći ćemo i pomalo barthesovski uživati u tekstu i ironičnoj pomaknutosti svih i svega zajedno, svestranog autora Vida Hribara (1993.), dramskog pisca, skladatelja i redatelja. Dobitnik je nagrade za dramaturgiju na Marulićevim danima i na Međunarodnom festivalu Malih scena u Rijeci. Za dramski tekst Kad stane glazba nagrađen je na ATAK-ovu regionalnom natječaju. Kao dramaturg surađuje s mnogim kazalištima, poput HNK u Zagrebu (predstave U agoniji i Aretej u režiji I. Buljan; premijera 2021.) i INK u Puli (Dugo putovanje u noć E. O'Neila, u režiji I. Buljana, premijera 2024.). Uz dramske tekstove piše i scenarije, kratke priče te sklada glazbu za niz kazališnih, filmskih, radijskih i televizijskih djela. Surađuje kao pisac radiodrama s Hrvatskim radijom. Dramski tekst Hiromi sam je režirao u koprodukciji Radioteatra i Teatra&TD u intimnoj tamošnjoj polukružnoj dvorani (premijera 2023.godine). Glazba je neodvojiva sastavnica njegova proznog i dramskog pisanja, a inspiriraju ga umjetnici poput G. Gershwina, S. Becketta, J. D. Salingera, M. Kundere, F. Fellinija i Nine Bajsić. 

  BEATRICA KURBEL: MRTVA PRIRODA

  Mrtva priroda autorice Beatrice Kurbel prati mladu djevojki Iris (19), njezinu majku Kseniju (42) i oca Borisa (43) te mladića Grega (23). Prvi dio teksta naslovljen je Obiteljska fotografija u kojem kroz 11 fotografija saznajemo puno toga o samoj obitelji: upoznavanju roditelja, njihovom braku, napredovanju u očevom poslu, polaganom raspadu obitelji, očevom odlasku i majčinom alkoholizmu i odluci Iris da odgodi svoj odlazak na fakultet. Drugi dio ima naslov Autoportret, u kojem Iris navršava 18 godina i u formi monologa govori o svom sadašnjem i nekom vjerojatno budućem životu u kojem će upoznati Grega igrajući se internetom, sugerirajući virtualnu stvarnost.

  Treći dio (Portret) obuhvaća prvi virtualni susret Iris i Grega u kojem doznajemo nešto o njemu, no razgovor avatara prekida ulazak Irisine majke. U idućim scenama pratimo razvoj odnosa Grega i Iris koji se nastavlja uključivanjem kamere i dogovorom o sastanku uživo, da bi se kasnije, tijekom njihove ljubavne veze sve pretvorilo u košmar koji kulminira Gregovim slanjem Irisinih intimnih fotografija na internet, uznemirenim roditeljima i bijegom Iris u Dalmaciju, gdje se poslije bjesomučnog praćenja Grega na društvenim mrežama napokon pomalo smiruje, da bi svojoj korčulanskoj šefici (koja ima kćer od 18 godina) „prvi put ispričala svoju priču od početka do kraja na večeri“. Šefica joj savjetuje da mora napisati tu priču „jer tako lijepo priča“. Tekst završava odlaskom na spavanje i pitanjem što će raditi preko zime, jer sezona uskoro završava. Možda će pokušati napisati Mrtvu prirodu. Ovo djelo je nastalo u sklopu projekta New Stages 2023.

  Slično kao i Hribarov tekst, ni ovaj ne želi biti ograničen ustajalim dramskim konvencijama, stvarajući svijet u kojem se preklapa ich-forma proznog kazivanja (u obliku poetskih monologa Iris i Grega) sa scenama u kojima pratimo naoko klasične dramske situacije obiteljskih sukoba i rascjepa, uz komentare autorice koja se direktno obraća publici otvoreno govoreći o preživljenim traumama kao i o velikoj ljubavi prema mladiću koji ju je iznevjerio.

  Mrtva priroda je duboko proživljeni osobni iskaz o prijelomnim događajima jedne osamnaestogodišnjakinje u kojem ipak na kraju ima malo i nade. Kroz objektiv kamere i ekran mobitela odvija se život koji u sudaru sa stvarnošću postaje teško podnošljiv. Suvremena tematika, poigravanje raznim tehnikama pripovijedanja donose današnji svijet prepun izazova, pogotovo za mlade ljude; izazova koji su bili nepostojeći i nepoznati prijašnjim generacijama.

  Autorica Beatrica Kurbel (1989.) završila je studij dramaturgije na zagrebačkoj ADU, smjer filmsko i dramsko pismo. Napisala je brojne dramske tekstove, među kojima se ističe O posljednja dva mjeseca (u okviru Međunarodne dramske kolonije u Grožnjanu 2014.). Godine 2016. predstavlja Hrvatsku na Interplay Europe u Švedskoj. Za dramski tekst Park dobiva treću Nagradu Marin Držić 2018. (premijerno izveden na dramskom programu Hrvatskog radija). Kao jedna od devetnaest autora i autorica sudjelovala je u projektu Monovid-19 (ZKM, 2020.) Autorica je nekoliko dramatizacija tekstova za djecu i odrasle, a kao dramaturginja je surađivala i s Učilištem ZKM-a. Radila je na svojem prvom dugometražnom animiranom filmu Vjeran prijatelj s potporom HAVC-a za razvoj projekta (od 2023.) Osim scenarija i dramskih tekstova, piše i poeziju te se bavi propedeutikom psihoterapije. Kao slobodna umjetnica u zoni slobodnog i nezavisnog stvaralaštva naviknuta je na multitasking i stalno preispitivanje parametara poznatih formata, tako da joj nije nimalo strano baviti se najrazličitijim načinima literarnog izražavanja, kojima pokriva širok dijapazon vlastitoga autorskog izražavanja.

  NIKOLINA RAFAJ: KAMO SE IDE KAD SE ODLAZI

  Kamo se ide kad se odlazi Nikoline Rafaj donosi svijet prilično čudnog hotela u kojem borave Ona (pokušava saznati kamo se ide kad se želi otići), Žena s uspavankom (pokušava prestati biti majka), Djevojčica na putu prema djevojci (pokušava odrasti, sama), Žena koja ne želi da je se pusti (pokušava otići već dulje vrijeme), Mladić kojem se previše ne živi (pokušava nekome nedostajati), Gospođa koja ne planira umrijeti (pokušava zaboraviti, u rjeđim trenucima i sjetiti se), Spremačica (ona koja ostaje), Portir (onaj koji ne pokušava otići) i Glasovi koji nam se urežu u sjećanje (muškarac koji nikad ne češlja kosu, kolega s posla, majka, sestra…).

  U prvom prizoru pod naslovom Treba znati stići upoznajemo Nju koja je došla na recepciju i ne zna koliko dugo će ostati. U drugom prizoru, naslovljenom Oni trenuci u kojima se broji svaka minuta, Ona čuje razgovor ljubavnog para iz susjedne sobe, no pažnju joj nakon njihovog sukoba privuče zvuk iz druge sobe u kojoj majka snima uspavanku na mobitelu, da bi usred noći izašla iz sobe i susrela djevojčicu koja stoji ispred automata za grickalice. Odlazi s djevojčicom u njezinu sobu i razgovara s njom. U idućem prizoru, pod naslovom Svi problemi čovječanstva počinju činjenicom da ne znamo sami sjediti u tišini, Ona zatvara oči i sad smo u uredu u kojem se slavi njezin rođendan. Otvara oči i izleti iz sobe. U svakom od idućih prizora Ona je u društvu s osobama koje borave u tom neobičnom hotelu koji je zapravo halucinogena noćna mora tijekom koje doznajemo mnoge stvari i o Njoj, ali i ljudima u susjednim sobama s kojima stupa u kontakt. Svi oni su poput nekakvih prikaza koje lutaju bezvremenskim hotelom u kojem stalno ostaju samo Spremačica i Portir koji ne pokušava otići, navodeći nas na paralelu s isto tako čudnim hotelom Eden u Krležinom tekstu Adam i Eva u kojem također tako pratimo ljubavne probleme, nade, strahove jednog ljubavnog para.

  Ovdje je riječ o kaleidoskopu mnogih osoba koje u svojim malim mikrokozmosima pokušavaju ploviti burnim životnim morem, s promjenjivim uspjehom. Atmosfera je memljiva i neugodna, scene su kratke a prošlost se miješa sa sadašnjošću koja može i ne mora biti takva kakva jest, dijalozi su namjerno strukturirani kao kratke filmske scene s poetskim dodacima, a mi tijekom Njezinog boravka u hotelu saznajemo kako odrasta djevojčica koja žudi za nježnošću, ili kako dementna Gospođa koja ne planira umrijeti boravi u tom hotelu umjesto u staračkom domu, uz igru koju nastavlja muškarac koju su počeli dok je on skupljao tanjure i još mnogo toga. U hotelu postoji podjela na vikendaše koji se imaju gdje vratiti i na one koje su došli u nadi kako će se primijetiti da ih nema, kao i na one koji se ne nadaju da se imaju gdje vratiti. Za glavnu protagonisticu ti koji ostaju izgovaraju rečenicu: „Znali smo da nećeš dugo ostati“. Ona odlazi uz nagovještaj želje za borbom i preživljavanjem, uz napomenu da ako bude potrebno, može ipak malo produljiti svoj boravak.

  

  Fantazmagoričan i slojevit tekst balansira između ispovjednih monologa, poezije, kratkih replika i osebujnih likova koji su se zatekli u hotelu bez adrese. Ona je vodilja kroz sve prostore hotela u kojima upoznaje lica bez imena, ali s dodanim podacima koji stvaraju opću sliku o tome tko i zašto boravi u tom hotelu. Hotel može biti i čistilište, ali i utočište onih koji više ne mogu izdržati luđački ritam svakodnevnog života. Svatko od njih ima

  svoj razlog boravka u tom hotelskom smještaju. Desetak lica koja tamo borave nisu se predala, kao ni Ona. Pitanje je: je li to nada ili očaj?

  Nikolina Rafaj (1994.) završila je studij dramaturgije izvedbe na zagrebačkoj ADU, te preddiplomski studij antropologije, etnologije i kulturne etnologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Samostalna je umjetnica raznolikih interesa: od kazališta, plesa do umjetničkih instalacija, scenarija i filma. Tekstovi su joj prezentirani unutar Malih noćnih čitanja (Samo se igramo) kao i u sklopu Ogranka mladih u DK Gavella (Nekoliko trenutaka prije sreće). Suautorica je teksta Otvoreni poziv Međunarodne dramske kolonije Hrvatskog centra ITI.

  Kao dramaturginja surađuje s brojnim kazalištima u Hrvatskoj, poput Teatra &TD (Ćelava pjevačica, Kaspar, Točno u podne i dr.), kazališta Komedija (Brat bratu), HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci (Vježbanje života – drugi put), Kazališta Virovitica (Razbijeni vrč), Satiričkog kazališta Kerempuh (Ožalošćena porodica), ZKM-a (Junaci Pavlove ulice), Kazališta Trešnja (Ivica i Marica), kazališta Marin Držić (Blizanke) kao i u projektu Čudesna šuma u sklopu 73. DLJI, opere Regoč u sklopu umjetničke organizacije Euterpa te u raznim plesnim projektima, dok svoj debitantski projekt pod naslovom Memorija (svijeta) je puna realizira u koprodukciji KUFER-a i KunstTeatra. Jedna je od kuratorica europskog projekta Stages u zagrebačkom HNK-u (2023.), unutar kojeg postavlja i vlastitu instalaciju Ostajanje s šumom, ostajanje u šumi. Dobitnica je treće Nagrade Marin Držić (U pakao, lijepo molim; 2020.) i prve istoimene nagrade za tekst Kamo se ide kad se odlazi za 2021.godinu.

  ESPI TOMIČIĆ: TUĐE TOPLINE

  Tuđe topline Espija Tomičića je komorni tekst sa 3 lika: Onaj koji je, On, Ona. Podijeljen je na tri dijela: Stvaranje, Gubljenje i Nestajanje. Izrazito poetski intoniran tekst započinje sljedećim riječima: „Tebi, u traganju za smislom, koji nikad nisi imao vjeru, tebi koji hodaš ulicama kao da te vlastita smrt progoni i kao da ulične svjetiljke na postoje“, da bi završio taj monolog ili poetski iskaz rečenicom: „Tebi unutar mene“, označavajući tako vrlo jasno namjeru tog nježno-okrutnog razgovora sa samim sobom, sa životom, smrću i potrazi za ljubavlju.

  Ako se u nekim Tomičićevim tekstovima moglo govoriti o rudimentarnoj ili labavoj dramskoj strukturi s kraćim ili duljim izletima u poeziju, ovdje je riječ o nečem posve specifičnom: o kombinaciji poezije i tragova dramske forme nalik psihoanalitičkoj seansi u kojoj se sklapa mozaik naoko nevažnih sitnica nečega što je bila ljubav. Na prvi pogled nema obitelji, nema prošlosti, sugerira se sadašnjost koja se možda dogodila ili se nije dogodila ili se trebala dogoditi, a sami naslovi pojedinih dijelova upućuju na krhotine onoga što je trebao biti život ili ga je On koji je barem tako zamišljao. On („Zagazio sam u tridesete; u te godine kojih sam se toliko bojao“) u dugačkom monologu govori (a ne priča, što je bitna distinkcija) o svom životu, redajući svakodnevne situacije uz duboki zaron u vlastite osjećaje i potragu za ljubavlju. Ona će o sebi govoriti u prvom licu i opisivati svoju ljubav prema jednom muškarcu s kojim je živjela, „zapravo zamišljala taj život“. Pratimo dnevnik jedne ljubavi satkane od bezbroj sitnica: „u kojima je on obavljao život, fakultet, auto, stan, vjenčanje, more, skijanje“ no „postajao je sve tiši“. On koji je pita: „Sjećaš li se vašeg prvog susreta?“, opisuje sebe i Nju ispred Kavkaza (Kazališne kavane u Zagrebu) i njihov razgovor – prvi dijalog u tekstu koji otkriva mali dio života isprepletanjem direktnih pitanja i odgovora uz opise stanja njih dvoje, donoseći pred nas detalje i sjećanja na odnos koji je tek započeo sa svim nedoumicama i nesigurnostima mladenačke ljubavi.

  

  U drugom dijelu, naslovljenom Gubljenje, suočavamo se s dijagnozom teške bolesti, s „otvorenim nalazom koji nam je promijenio cijeli život“. Ništa više neće biti isto kad se dobije vijest da ti „najbliža osoba ima terminalnu bolest“. Kroz iduće stranice pratimo polagani razvoj jednog odnosa u kojem se na nekoliko razina govori o svemu što prati takvo trajanje u sjeni nadolazeće smrti i bolesti koja se od „nje proširila i na njega“ kada mu je prestala dopuštati da je dodiruje. On je polako postao onaj „kojeg su tapšali i govorili mi da sam dobar čovjek“. A tjelesni dodiri su se postupno hladili dok nisu postali „hladni, najhladniji, odvratni“.  I oboje se pitaju „kako su postali tako daleki i kad su točno postali hladni, najhladniji“. Treći dio Nestajanje jest susret sa smrću i sa smislom koji je pronađen u drugom ljudskom biću. Tada su počeli postojati samo njih dvoje. Sada. Njih dvoje koji dišu i pokušavaju udahnuti, da bi sve završilo s izdahom. Završno obraćanje više nije samo Tebi, nego nama:

  „Vama, kad zatvorite posljednju stranicu;

   da proživite ono što vam je preostalo.

  Da vas kraj ne dočeka poput ovoga, nespremne, neiživljene.

  Meni,

  Unutar tebe.“

  Nakon razgovora sa samim sobom, perspektiva se otvara na nas, na one koji čitaju, otvarajući još jednu dimenziju koja pomiče našu pažnju s jednog vrlo intimnoga govorenja u direktno obraćanje nama, koji ga upravo čitamo. Tomičić u ovom tekstu ogoljuje sve svoje želje, treptaje nade i očaja, uz nježnost koja nikada ne prelazi u patetiku, pružajući gotovo taktilan užitak u tekstu kojim nas pokušava naučiti i podučiti kako se odvažiti na život koji više nije ograđen mladenačkim velikim očekivanjima.

  Espi Tomičić (1995.) diplomirao je studij dramaturgije na zagrebačkoj ADU te završio obrazovni program Centra za ženske studije. Jedan od njegovih tekstova, nagrađen Dekaničinom nagradom Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu Ne zaboravi pokriti stopala (2019.), izveden je kao radiodrama na Hrvatskom radiju u režiji Hane Veček 2020. i objavljen u tiskanom izdanju 2021. u sklopu knjige 4 drame (ADU). Iste godine mu je izveden tekst Your Love is King u ZKM-u, objavljen u izdanju Multimedijalnog instituta 2020. 

  Kao dramaturg surađuje na plesnim predstavama (Arbajt, 2021. u sklopu Perforacija; Boys, boys, boys, ZPC, 2021.), kao i na dramskim projektima u većinom nezavisnim produkcijama. Kratke priče pod naslovom Vrijeme misli izdane su 2021. (Booksa, Zagreb). Na natječaju za dramski tekst HNK-a u Zagrebu dobiva nagradu za djelo Budi uvijek kao zmaj, 2022. Iste godine osvaja Nagradu Fadil Hadžić za najbolji tekst na Danima satire Ti si prvi hrabar te drugu Nagradu Marin Držić za 2022. za tekst Ples na broju 60. Tekst Ne zaboravi pokriti stopala izveden je na festivalu Textes sans frontières u Lorraineu (2022.), a preveden je na engleski i poljski jezik. Godine 2023. osvaja prvu Nagradu Marin Držić za tekst Tuđe topline.

  U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu praizveden je Tomičićev tekst Budi uvijek kao zmaj u rujnu 2025. Njegove drame prevedene su na engleski, španjolski, francuski i makedonski jezik. Jedan je od često izvođenih mladih autora, a u svom radu bavi se intimnim, političkim i društveno važnim temama, s naglaskom na rodnu ravnopravnost, queer iskustvo i transformativnu moć kazališta. Član je Arbajt kolektiva i kolumnist portala Booksa.hr.

  IVANA VUKOVIĆ: MOŽEŠ BITI SVE ŠTO ŽELIŠ

  Ivana Vuković: Možeš biti sve što želiš (tekst je razvijen na radionici Goethe instituta New Stages South East). U vruće poslijepodne, kada svi spavaju, dvije djevojčice se igraju. Lenu čeka svoju prijateljicu Maru i vježba igru…. Vježbanje se sastoji u ponavljanju viceva u rasponu od onih o glupim ženama do svevremenskih Muje i Hase („Pita Mujo Hasu: Bolan, Haso, šta je to Dan žena? To ti je isto kao Noć vještica, ali po danu.“). Igra njih dvije je samo nastavak vježbanja, pa tako čujemo nešto o menstruaciji, a u općepoznatoj brojalici ubacuju stihove o „babi koja prdi, mami koja će te tući i za uši vući“, o seki koja bi se šišala „za čašicu mlijeka“ i Paji Patku koji je „dobio zadatak da poljubi Patkicu u guzicu slatku“. Razgovaraju o tome kako dečki piške, dok curice trpe. Mara uči Lenu da bude čvršća i hrabrija, koja na to odgovara muškim glasom, iako ni sama nije svjesna što je to bilo. Idući vic nas uvodi u liječničku ordinaciju s paket-aranžmanom: porođaj, cijepljenje, bušenje ušiju i obrezivanje. Sada je Mara muškarac (Omar), a Lenu je medicinska sestra koja nudi navedene usluge. Lenu se pretvara u Chen Jie, dvadeset sedmogodišnju doktorandicu iz Kine, jer u Kini postoje tri roda: muškarci, žene i  doktorandice! Iz Kine, evo nas u Africi, u Maroku. Mara /spikerica radija objavljuje traženje rastave od svog nestalog muža, dok je Lenu suspendirana supruga, no sada će Mara preuzeti njezinu ulogu i pratimo razgovor uz apel na radiju koji poziva da se jave oni koji poznaju Kadijinog supruga, a njoj spikerica poručuje da se strpi još jedan mjesec, da sud vidi kako se trudi.

  Sad smo u razredu i Lenu je učiteljica koja podučava Maru učenicu kako ne smije izazivati dečke golim trbuhom. Mara se ispričava učeniku i zaključuje da se više „neće ni smijati“ i „da neće više ništa“. Slijedi poduka o diranoj i nediranoj banani, u kojoj je dečko uvijek nestašan, a djevojčica mora biti uzorna. U idućim scenama djevojčice razglabaju o klitorisu, silovanju, Lenu prepričava vic koji je čula od mame i susjede o pobačaju koji je negdje legalan i nitko te ništa ne pita. Kako je dijete djevojčica, ide se na pobačaj (zatrudnjela je s kolegom s posla). Lenu/Margaret radi pobačaj jer je doživjela „malo silovanje“, ali ga nije prijavila. Mara zaključuje kako bi rekla njezina prijateljica: imam tri kćerke i to nema veze – doživljava ih „sve kao sinove“. Lenu priča vic o tome koliko košta pobačaj: „Ovisi, je l' vam treba račun“ zbog eventualne naknadne reklamacije. Mara je prekida i raspravljaju o ženskoj predstavi i o tome kako je tekst dobio nagradu (jer su u žiriju žene), što je to ženska predstava, tko su glumci (ionako pederi, dakle žene). Mara je dobila menstruaciju i osjeća sram. Lenu još nije dobila menstruaciju. Mara/Baka uvjerava Lenu /Maru da plastična glupača Barbie može biti sve što želi, ali djevojčica ne može. Posvađaju se oko toga mogu li biti sve što žele. Mara ne želi biti žena, ali ni dječak. Lenu se više ne želi igrati, iako u igri može biti sve što želi. A zapravo Maru zove mama, Lenu odlazi. Pa, one su ionako samo djevojčice koje se igraju, zar ne?

  Razbacan, ironičan, oštro sarkastičan i neuvijeno iskren tekst Ive Vuković. Djevojčice u formi naizgled nevine igre rekreiraju situacije koje su ili vidjele ili pročitale ili čule od roditelja, učitelja, bake, susjeda, redajući ponekad naivne, ali puno češće okrutne i groteskne komentare današnjice kojom vladaju muškarci. Pretvarajući se većinom u brojne ženske osobe, dočaravaju svijet u kome djevojčice baš ne prolaze lišo u životu, proširujući lokalni horizont na Kinu i Afriku, obuhvaćajući svojim pretpostavljenim igricama bezbrojne žene svijeta. Ni ovdje nema govora o nekakvoj čvrstoj dramskoj strukturi. Prizori su ulančani vicevima i uopćenim uvjerenjima koja podcrtavaju sve ono što se u toj ludoj igri izgovara. Lenu i Mara pred nama postaju druge osobe, a kako bi svemu dale dodatnu i neophodnu ozbiljnost, često govore muškim glasom. No, ovdje nije riječ o pamfletu ili jednosmjernom napadu. Ovaj tekst poziva na dijalog s onima koji su ga spremni započeti, pa makar to bilo u igri, za početak.

  Ivana Vuković (1992.), suvremena autorica, različitih umjetničkih interesa, magistrica je dramaturgije i apsolventica komparativne književnost. Njezin rad primarno je fokusiran na feministička i klasna pitanja koja su – iako svakodnevna, neobično važna u današnjem retrogradnom ozračju, dok se u pisanju svjesno poigrava sa žanrovima i načinima umjetničkog izražavanja, uz obvezujuću dozu gorkog humora. Piše za kazalište, film i televiziju, a kao dramaturginja i autorica surađuje na filmskim i kazališnim projektima. Radi na produkcijama ZKM-a, Montažstroja, KDM Dubrovnik, Play Drame, Teatra&TD , KUFERA i KunstTeatra.

  Debitira dramom Otok, koju 2019. režira Helena Petković (u.o.Theatre). Iste godine praizvedena je i drama Marta i sedam strahova u produkciji KUFERA i KunstTeatra. Godine 2019. dobiva Treću nagradu Marin Držić za tekst 55 kvadrata (praizveden u HNK Split 2022. godine, r. Ivan Plazibat; osvaja nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju dramsku predstavu 2022.). Za dramatizaciju romana Lažeš Melita dobila je Nagradu Mali Marulić 2020. a iduće godine za Miša u toću Nagradu Mira Muhoberac (festival Naj Naj, naj kazališta Žar ptica). Istoimena predstava GKL Split osvaja Nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju predstavu za djecu i mlade. Uz brojne druge nagrade ističe se njezina dramaturška suradnja na predstavama koje su prikazivane na mnogim festivalima poput MOT-a, BITEF-a, Borštnikovih srečanja, Marulovih dana, DLJI itd. Drame joj se izvode i kao radiodrame u Dramskom program Hrvatskoga radija. Objavljene su u časopisu Kazalište i publikaciji Croatian Theatre (izdanje Hrvatskog centra ITI). Svoju prvu režiju ostvaruje 2023., postavljajući na scenu predstavu Možeš biti sve što želiš u produkciji UO Punctum, T25 i KunstTeatra. Osnivačica je umjetničke organizacije KućaKlajn i predsjednica Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela.

  Ovim izborom mladih hrvatskih autora potvrđuje se velika raznolikost tema, strukturiranja ili dekonstrukcije (kako hoćete) teksta, koji su sve udaljeniji od ustaljenih dramskih predložaka, uz već mnogo puta spominjanu sintagmu postdramskog teatra (Lehmann). Otvorenost, fokus na pojedinca (nerijetko samog autora), arbitrarna struktura, razlamanje priče, skokovi u vremenu i prostoru, uspostavljanje nove sadašnjosti koja to jest i nije, poigravanje sa stereotipima svih fela i vrsta, ruganje i ironija, humor i groteska, uz pritajeni ali ipak prisutni optimizam, udaljeni su miljama od današnjeg mainstream kazališta. Oni predstavljaju novu generaciju koja polako ali sigurno osvaja prostor ne samo nezavisnih produkcija nego i kazališnih institucija. O tome i o mladosti u odličnom i nadahnutom pogovoru piše Matko Botić, uz nadu kako će ova generacija biti prava prekretnica u razvoju kazališne i ostalih izvedbenih umjetnosti. Zaželimo im sreću na daljnjoj plovidbi.

  © Sanja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 18. ožujka 2026. 

Piše: