Sreća u nesreći

Gradsko kazalište Trešnja: Hrvoje Hitrec, Smogovci, red. Rene Medvešek

• 

  Upustiti se u kazališnu interpretaciju popularnih televizijsko-književnih likova nije nezamisliv, a u današnje vrijeme čak ni pretjerano inovativan pothvat. Međutim, osim velike popularnosti koja ih čini atraktivnima za nove interpretacije, Smogovci imaju tu sreću da u njihovoj strukturi, kao i u duhu Hitrecovih likova, ima nešto nedvojbeno pučko, nešto tipsko i nešto sasvim lokalno, što otvara bogato vrelo sadržaja. Smogovci također imaju i tu nesreću da u njima ima svega navedenog, jer čarobna moć njihove zastarjelosti (kako ih redatelj Rene Medvešek za svaki slučaj opravdava u programskoj knjižici) kao ni moć njihove dramske strukture sama po sebi nije dovoljna da blagoslovi njihovu relevantnost ovdje i sada, relevantnost od koje kazališni medij posebno ne može pobjeći.

  Iako su dramski poticajni pop-kulturni topos zagrebačkog lokaliteta umjesto da budu oblik povratka u budućnost, Medvešekovi Smogovci ostali su sami sebi kronika, relikt fikcionalnog vremena i prostora koji brzo gubi na zanimljivosti baš stoga što se nikamo aktivno ne vraća.

  Ipak, nastojanja je bilo.

  

  Scenografija Tatjane Lacko naznaka je prostora kakvu kazalište izvrsno podnosi i dobro definira centralni dramski prostor, a to je unutrašnjost kuće Vragecovih. To je prostor u pravoj mjeri pomalo zbijen a istovremeno prozračan, te pomalo pretrpan a istovremeno oskudan – prostor u kojem uvijek ima (previše), a istovremeno nikad nema (dovoljno). Na scenografiju se nadovezuju kostimi Željke Franulović, jarkih boja i krojeva koji su se probili natrag u modu zajedno s kultom osamdesetih, te bi se moglo reći da je to jedan od slučajnih kontakata s budućnošću u kojoj Smogovce iščekuje kazališna publika.

  Još jedan zanimljiv pokušaj povratka k toj istoj publici su nastojanja Matije Antolića da kroz glazbu – u stilu gospela i pjesme uz rad, dobro poznatoga kreativnog oduška onih koji su robovali ranijim oblicima kapitalizma, doda novi interpretativni sloj dramskoj situaciji koja spaja komediju zabune s tragičnošću svakodnevice malog čovjeka, svakodnevice koja je puna odricanja ili pak inovativnih načina da se preživi od danas do sutra, a sve u ime neizvjesne budućnosti. Upravo je to preživljavanje običnih ljudi aktualna tema i siguran most između Smogovaca s prijelaza iz sedamdesetih u osamdesete i Smogovaca kakvi u lokalnom zajedništvu preživljavaju i danas. Taj most je, doduše, ostao nevidljiv. Publika ponegdje možda osjeća da postoje životni problemi koje dijeli sa Smogovcima, ali predstava ne nastoji tu publiku izravno kontaktirati nego se uzda u popularnost predloška i pomodnost kulture osamdesetih godina 20. stoljeća.

  

  Ansambl je korektan, ali ne previše nadahnut – ipak je u pitanju kronika. Iako se ne trudi reproducirati Zagreb iz nekog drugog vremena, predstava djeluje kao da je vodi misao da je moguće, pa i potrebno reproducirati kultni fenomen Smogovaca bez ikakve polemike sa zagrebačkom današnjicom. Smogovci tako ostaju na pola puta između povijesnog uvida i aktualnih problema pojedinaca i društva, sasvim nezanimljivi dramskoj koherenciji usprkos, i ne baveći se ni jednim ni drugim. Igra se odvija uz česte i nepotrebne zastoje, bez pravog kontinuiteta, kao troma mašina koju je svako toliko potrebno pokrenuti s nulte točke za sljedeći blok replika i/ili reakcija. Dodajmo tome isprekidanu iluziju lokalnog idiolekta, u kojoj uši posebno paraju anakrone poštapalice poput „znači“ i „doslovno“, očiti kolokvijalizmi današnjice, koju predstava aktivno ignorira.

  Nedostatak motivskog preklapanja, kontakta, polemike i razigranosti koja bi ansambl i publiku, ali i dramska lica dovela do organskog zajedništva, čini ovu predstavu samo podnošljivom, ponegdje solidnom, ali ne i odličnom, vrhunskom zagrebačkom pučkom komedijom kakva bi mogla biti. Ovako kao jedina njezina prepoznatljiva emocionalna kvaliteta, na sreću ili na nesreću, ostaje blijeda nostalgija za početkom osamdesetih i kultnim Smogovcima.
  
  

  © Marta Brkljačić, KAZALIŠTE.hr, 15. siječnja 2026.

  Tekst: Hrvoje Hitrec
  Režija: Rene Medvešek
  Scenografija: Tanja Lacko
  Kostimografija: Željka Franulović
  Autor glazbe: Matija Antolić
  Oblikovanje svjetla: Aleksandar Čavlek
  Asistentica kostimografije: Ana Kala Kovačević
  Inspicijentica: Aline Arlavi Šarkezi
  Izrada scenografije: Apscisa d.o.o.
  Vizualni identitet: Srećko Puntarić – Felix
  Fotografije i trailer: Bojan – Haron Markićević

  Glume:
  Dragec – Jure Radnić
  Mazalo – Toni Kukuljica
  Cobra – Matija Čigir
  Pero – Tomislav Dunđer
  Buco – Aleksandra Naumov
  Dunja – Lucija Rukavina
  Sonja – Dubravka Lelas
  Nosonja – Silvio Mumelaš
  Dado – Sanja Hrenar
  Crni Džek – Radovan Ruždjak
  Kumpić – Kruno Bakota
  Ujak Flek – Tvrtko Jurić
  Mama Vragec – Ivana Bakarić
  Žandar, Dunjin tata – Krunoslav Klabučar
  Općinarka – Daria Knez Rukavina
  Sudski – Krunoslav Klabučar

Piše: