Izazovi prijenosa otvorene scene u zatvorenu kazališnu kutiju

19. Baštinski dramski tekstovi na scenama zagrebačkih kazališta: Marin Držić, Skup, red. Marin Carić, HNK u Zagrebu, 1997., 2/3

  • I ostale su kritike dubrovačke predstave bile slične intonacije. Boris B. Hrovat u Hrvatskom slovu prigovara manjku maštovitosti, iako priznaje hrabrost redatelja koji se „usudio“ postaviti komediju Skup potpuno različitu od Spaićeve kanonizirane predstave – legendarne i neponovljive. Uz opaske o mladim obećavajućim glumicama i glumcima (Nataša Dangubić, Alen Šalinović, Nikša Kušelj) izdvaja Žarka Potočnjaka „…koji je napokon radikalno raskinuo s manirizmom i samosvjesno kreirao tragikomičan lik što u sebi nosi sve odlike arhetipa, ali ih na određen način, humano transformira i boji svojom ljudskošću.“

    Anatolij Kudrjavcev, dugogodišnji stalni kazališni kritičar Slobodne Dalmacije, nema puno pohvalnih riječi za dubrovačku predstavu. Već u podnaslovu sugerira ton cijele kritike govoreći o redatelju Marinu Cariću koji je u dramaturškoj suradnji s Hrvojem Ivankovićem krenuo u novost posredstvom zornog, „…a glumački ansambl predvođen Žarkom Potočnjakom i ostali kazališni djelatnici zagrebačkog HNK pridružili su mu se na epskoj Boškovićevoj poljani… No, bila je to jedna od onih površno veselih predstava izrazito lakrdijskog znaka i predznaka, od kojih festival neće naročito profitirati.“

    Kontekstualno nije zanemariva činjenica kako se u brojnim napisima o dubrovačkoj predstavi naglašava važnost postavljanja novog Skupa nakon nekoliko desetljeća te svojevrsni završetak kazališne gladi na Dubrovačkim ljetnim igrama, kao i polagani oporavak od užasa rata.

    Jure Ilić u Obzoru hvali hrabrost Marina Carića koji je u koprodukciji HNK u Zagrebu i Dubrovačkih ljetnih igara napravio novi Skup sa Žarkom Potočnjakom naslovnoj ulozi, te je zahvaljujući intervencijama dramaturga H. Ivankovića „…ponešto detronizirao Skupa iz prvog plana, pružajući sjajnu priliku drugim likovima…“ Hvali mlade snage Nikšu Kušelja i Natašu Dangubić, uz Mladena Vulića i Vedrana Mlikotu, uz zaključak kako se radi o jako dobroj predstavi koja će se dugo gledati.

    Iz ostalih napisa o dubrovačkoj predstavi jasno se izdvajaju opaske o hrabrom redateljsko-dramaturškom pokušaju s ambivalentnim uspjehom, uz pohvale glavnom glumcu.

    Zagrebačka je premijera imala malo drugačiju recepciju. Već je bilo naglašeno kako su se redatelj i scenograf poigrali s izvedbenim prostorima, no dok je u Dubrovniku varijanta s malom pozornicom na Boškovićevoj poljani i oslikanim kamenjem uspjela dočarati formu teatra u teatru, premještanje predstave u klasičnu kazališnu dvoranu-kutiju pokazalo se kao mnogo teži poduhvat. I tu se opet moglo primijetiti kako je kazalište na otvorenom vrlo teško bezbolno smjestiti na pozornicu, bez obzira na scenografske okvire ove ili one provenijencije. Riječ je o potpuno različitoj percepciji izvedbenog prostora koji nužno uvjetuje i recepciju publike, odnosno prihvaćanje ili neprihvaćanje događaja na sceni. Zatvoreno kazalište ima svoje zakonitosti i publika u načelu (svjesno ili nesvjesno – svejedno) prihvaća zadane konvencije, dok otvoreni prostori nude (naizgled) neograničene mogućnosti izvedbi u kojima se može mijenjati pozicija igraćeg prostora, gledališta i same okoline u kojoj se odigrava predstava na otvorenom. Svjesno poigravanje s tradicionalnom upotrebom otvorenog scenskog prostora kao što su to u Dubrovniku učinili Carić i njegov scenograf Zorica ne jamči uspjeh i u obrnutom smjeru, odnosno u uspostavljanju vanjskog prostora Dubrovnika na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Nekim je kritičarima nacrtano kamenje na kulisama bio „zid plača“ (Marija Grgičević, Večernji list), nekima pak „prvoloptna metafora“ (Marin Blažević, Novi list), ali većini je izvedba na sceni zagrebačkog HNK bila lošija od one dubrovačke.

    Marija Grgičević u prvim rečenicama komentira kako nije tako loše što su već na prvoj reprizi dramske premijere Držićeva Skupa u dvorani HNK u Zagrebu bili uglavnom đaci, jer nisu bili opterećeni prijašnjim slavnim inscenacijama i tumačima naslovne uloge te su bili pažljivi s primjerenim reakcijama „…koje su zavrijedili izvrsni glumački ansambl s nizom sjajnih pojedinaca od Žarka Potočnjaka u naslovnoj ulozi do Ivana Katića (Zlati Kum).“  Nastavlja da bi Žarko Potočnjak u manje raspršenoj predstavi mogao ostvariti istinski uspjeh. Uz prigovor predstavi lišenoj kohezije, hvale se i drugi glumački sudionici poput Marije Kohn, Nataše Dangubić, Vedrana Mlikote i Nikše Kušelja, dok je Satir (Drako Ćurdo) „čisti redateljski nesporazum kao Drijemalo.“ 

    Nives Madunić u Glasu Slavonije spominje Spaićevu predstavu (kao i ostali kritičari) govoreći o tome da se redatelji još uvijek (1997.) prisjećaju te predstave i „zaziru od uprizorenja“ Držićeve komedije.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    ©Snja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 2. prosinca 2025.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam