Ludost koja razotkriva podvojeni život suvremenog čovjeka

Hrvatsko narodno kazalište Zadar: Infišacije, adaptacija Petra Mrduljaš, redatelj Dražen Ferenčina

  • ‚

    Prva ovosezonska premijera zadarskoga Hrvatskog narodnog kazališta izvedena je 12. studenoga pred prepunim gledalištem. Predstava je nastala prema tekstu Petre Mrduljaš, a po motivima Pohvale ludosti Erazma Roterdamskog i satirične komedije Kvetch Stephena Berkoffa. Erazmo Roterdamski napisao je Pohvalu ludosti 1507. godine. Danas, 2025. godine ta ista Ludost postavljena je na daske koje život znače, utkana u suvremenoga čovjeka i gotovo nepromijenjena već više od 500 godina. Režiju potpisuje Dražen Ferenčina, scenografiju John Čolak, a kostimografiju Sanja Jureško. Za oblikovanje svjetla zaslužan je Galen Matulina, a za glazbu Ivan Ivić.

    Na početku izvedbe glumci sjede u gledalištu i čekaju da počne predstava. To razbijanje četvrtoga zida između glumaca i publike djeluje pomalo iznenađujuće i neočekivano jer od samoga početka prisiljava gledatelja da bude aktivni promatrač. Tada na scenu stupa Isidora Ferenčina u liku personificirane Ludosti koja svojim obraćanjem publici daje naslutiti da se ono što će se događati u narednih sat vremena tiče svakoga ponaosob. Svi su oni dio predstave koja već odavno traje. Ludost poziva svoje likove da joj se pridruže na sceni te iz stvarnoga svijeta prijeđu u fiktivni. No ta granica, kaže Ludost, i nije tako čvrsta jer svi stalno glume jedni ispred drugih. U trenutku kada se likovi popnu na scenu,  započinje njihov dvostruki život.

    U središtu je priče Donata (Žana Bumber), prosječna supruga, majka i kućanica kojoj je vrhunac kulinarstva raskuhana „manistra sa šalšom“. Ona živi u monotonom i dosadnom braku s Franom (Alen Liverić), a bijeg od vlastite stvarnosti pronalazi u Jusufu, liku iz turskih sapunica u kojega je opsesivno zaljubljena. Ona je žena koja vapi za tim da bude primijećena, voljena i prihvaćena, a to uspijeva ostvariti jedino u vlastitoj mašti. Iako je imala vrlo tešku ulogu, u želji da dočara histeričnost i rastresenost nesretne žene, Žana Bumber na trenutke djeluje pretjerano karikirana i nepotrebno glasna, kao da se do kraja nije uspjela suživjeti s likom koji igra.

    Njezin je partner u predstavi Alen Liverić, tj. Frane kojemu u životu nije ništa bolje nego njegovoj ženi. Patrijarhalnog muškarca orijentiranog samo na svoju obitelj i posao koji prezire sve više i više, Liverić je izvrsno interpretirao, s glumačkom strašću kojoj se ne može pronaći gotovo nijedna zamjerka. On se svojim iskustvom i talentom, svojom jednostavnošću u izvedbi i sigurnošću u svoje sposobnosti tako izdiže iznad ostalih. Vidljiva je njegova glumačka snaga i uvjerljivost u želji da prikaže muškarca umornog od figure pater familias, toliko iscrpljenog da svaka njegova (ne)izgovorena riječ odiše sarkazmom i ironijom nad svime što se oko njega zbiva, a taj osjećaj gađenja uspijeva prenijeti i na publiku.

    Franina kolegu i prijatelja Tomu suzdržanije igra Dominik Karakašić. On je lik bez kučeta i mačeta, a život mu se svodi jedino na fotografiranje (od kojega često i nema financijsku korist). Nesiguran je u sebe i uvjeren da Frane i Donata (Dona) žive skladan život jer tako ga prezentiraju svijetu. U monotone živote ovih likova povremeno se upliće već spomenuta Ludost koja funkcionira kao antipod razumu i djeluje protiv njega uživajući u njegovu uništavanju. Ludost je svojevrsni alter-ego likova, ona ih podupire da sve svoje potisnute snove i želje, sve svoje najskrivenije ludosti izbace na površinu, a na njima je da odluče žele li to napraviti ili ne. Ludost je sve ono potisnuto u ljudima, sve ono što se čovjek zdravorazumski nikada ne bi usudio napraviti. U trenutku kada Ludost ipak nadvlada razum, životi ovih ljudi u potpunosti se preokrenu; Donata prevari svojega supruga s njegovim kolegom Nikom (Mimi Zadarski), a Frane se na trenutak nađe u slučajnom ljubavnom zanosu s Tomom. No sva sreća da se na kraju sve opet vraća u svoju rutinu. Osim u liku Ludosti, Isidora Ferenčina odradila je i uspješnu (naročito govornu) transformaciju u lik babe, koja samo sjedi za stolom i pije.  

    Minimalizam scenografije (stol, stolice i krevet) kao i kostimografije samo odražava njihov svakodnevan, naizgled jednostavan život. Jednostavnost u prikazu scenografije i kostimografije u kontrastu je s višeslojnim karakterima likova. Likovi su ustvari, možemo reći, podvojeni karakteri. Svatko od njih živi svoju dramu koju duboko potiskuje u samome sebi. Svaki je lik u disbalansu sa samim sobom, sa željom da iskaže istinu i nametnutim rečenicama kojima mora zadovoljiti društvene norme. Dok likovi izgovaraju jedni drugima ono što svatko želi čuti, gledatelj čuje njihove unutarnje misli, želje i sukobe, sve ono potisnuto u njima što ih muči i proganja, a boje se to izreći naglas. Sputani društvenim očekivanjima, oni u sebi vrište svoju istinu. Podsvijest koju likovi pokušavaju zatomiti duboko u svoju nutrinu, tako ih stalno provocira i ometa. U trenutcima podvojenosti, dok jedan lik izgovara svoje unutarnje misli, ostali su likovi zamrznuti, što nalikuje filmskom kadriranju. Glazba zorno prati i dočarava ono što se događa na sceni. U trenutcima unutarnjih nemira, dvojbi i strahova likova glazba je napeta i postupno se pojačava kako dolazi do eskalacije emocija. Na trenutke je tiha i melankolična, kao da potiče gledatelje da suosjećaju s problemima likova.

    Iako povremeno nedostaje dinamike u izvođenju, ansambl je dao sve od sebe da uspije dočarati svakodnevne probleme suvremenoga čovjeka i cijeloga društva. Svakako treba pohvaliti ideju podvojenosti likova, kao i njihovu neprestanu zamrznutost (što nije bilo najlakše dočarati). Publika je ispratila predstavu gromoglasnim pljeskom, a to je svakako poticaj glumcima da u narednim izvedbama budu još bolji.

    ©Petra Zoričić, KAZALIŠTE.hr, 1. prosinca 2025.
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji